|
ELIZABETA TOPLEK, TETA LIZA
Jednom sam pisala o huku sjeverca, mahnitoj mećavi koli hiže i koli srčeca. O usamljenosti suhoj, pustoj i bijeloj. Koja zri prvim plodom u krošnji, koja se izdužuje poslijepodnevnom ljetnom sjenom, koja tamni kasnojesenskim čemerom, koja raste u snježnome zapuhu na kućnom pragu. Susret s duševnošću kroz kontemplaciju i međimursku melankoliju nikad nije konačan. One se ne odriču božanskoga, ni četvrte dobe tišine, niti nade u arhetipsko poniranje.
Čovjek se osamljuje u jesensko doba rastanaka (Za kim vehnem toga ljubit nebrem ja. ), zimi raščlanjujući samoga sebe i mireći sa sobom (Či ne buš pil, bude ti žal, a zutra več morti pod zemlom buš spal.). No, kad prosine betlemska repača, dogega selnički pikač, frcne vuzmenka, ozelene dobravski gajiči, propupa les, kad zaklokoču murski potoki – nanovo zavrza pustopašno zajedništvo (Zabadav mi sega sveta radosti, či ja nemam kaj želim vu mladosti! ). Od rezignacije do akcije, čini se, tek je sitan svemirski pomak, a toliko značajan ljudskoj mjeri! Malo Međimurje, najsjeverniji hrvatski otok u proljeće je Obećana zemlja. Ta bajoslovna Zemlja, Dembelija, mitski Šlafarant Orsag omeđen vodoplavnim povijesnim koordinatama, kojim teku zamišljeni med i mlijeko, planet je na kojem tankoćutni dečker uzgaja ružo i pripitomljava lisico, mjesto gdje čestit junak susreće svoju fijolico, golubico, srnico… Od razvučenog parlanda do ritmičke sinkope, godišnji je hod po rubu od refleksije do impresije, od sebstva do mnoštva, zamišljenom brvi preko mitske dunajske razdjelnice onostranosti i jave.
»Svugdje u svijetu šamanima i vračevima pripisuje se moć letenja, moć da za tren oka prijeđu ogromne razdaljine i postanu nevidljivi (…) Šamanski poziv ili inicijacija neposredno su povezani s uzdizanjem u nebo…«, riječi su glasovitog antropologa Eliadea. Usidren u zemaljsko, darovit pojedinac upire pogled prema nebosklonu i ekstatično pjeva o samoponiranju u smisao, u bitak (Vuprem oči vu to nebo visoko, tam ja vidim jasne zvezde igrajo. Či mi bole jasne zvezde igrajo, bole moje tožno srce kalajo…).
Svaki je znani i neznani pjevač svet, svako je mjesto o kojem pjeva sveto. Teta Liza šamanka je kajkavskoga agrafijskog razdoblja, čija tematika i emotivni naboj živo kucaju u našim grudima, srećom ne odričući se olako i pomodno naslijeđenoga tradicijskog. Teta Liza – Darovateljica, Ugoditeljica, Ushititeljica, Slaviteljica. Muza slušanja, razumijevanja, pamćenja i interpretacije koja je, ponirući u sebe, doprla do nas, kad postadosmo ljudskiji. Do čoveka dok odneso, več ga nigdar ne nazaj, uspokojenog u krilu djetinjstva i novih zavičaja. Bude li sretne podudarnosti između osobitih i mnoštvenih, pjesnička preoblika usmenoj kajkaviani udahnut će novi život.
Ti si meni v poserdini srca kak črleni jabuki koščica, svakodnevna je mantra našim zavičajnim i intimnim svjetovima, i teti Lizi, jednoj od onih izuzetnih međimurskih glazbenih vezilja pred čijim suptilnim vezom ostajemo tronuti, ushićeni i radosni.
Lidija Bajuk
|
